Knut Steinar Bøe posjeduje sposobnost fotografiranja na način koji temi omogućuje da govori sama za sebe. On zanemaruje vidove subjekta koji se konvencionalno smatraju lijepim, ružnim, uzvišenim, uzbudljivim ili zabavnim te stoji na strani svega onoga što obično previđamo. Prvi dojam o slikama primarno vodi u opis koji se čini povučen i neutralan. Ideal neutralne deskripcije, međutim, nije indikacija nedostatka angažmana, već prije strateški manevar koji omogućuje da se izrazi što više vidova subjekta prije nego se počne interpretirati. To izaziva polaganu konzumaciju slika, suprotno dominantnom stavu prema kojem se velikom brzinom konzumira tisuće slika.
Bøe posjeduje i sposobnost korištenja fotografskih tehnika kako bi dao točan opis svake osvijetljene površine. Ta nas sposobnost zavodi da povjerujemo kako je stvarnost jednaka svemu što se može fotografirati. Jedan vid fotografije kao tehnike jest da neke ljude navodi na zaključak da se moderan čovjek više ne odnosi prema stvarnosti kao materiji, već kao slikama – fotografiranim slikama.
Bøeve fotografije izazivaju taj postmoderni stav prema slikama. Dok je tendencija među fotografima povezanim s postmodernim fotografima sedamdesetih i osamdesetih godina bila da se postave ispred kamere bez obzira na temu koju su obrađivali, ili da postave temu na način koji govori više o umjetnikovom konceptu, nego o onome što se zaista nalazi ispred kamere, Bøe je izabrao suptilniju strategiju. Njegove manje ili više diskretne intervencije i manipulacije pri snimanju fotografije ometaju deskriptivni karakter, a da ga ne odbacuju. U njegovom je slučaju prvi dojam da gledatelj može biti siguran da fotografa zanima predmetu fotografije dati priliku govoriti što je moguće više o sebi. Dok gledamo, postupno raste svijest o prisutnosti fotografova uma. Neće nas na kraju iznenaditi zaključak da je te fotografije oblikovao i obilježio fotograf do stupnja koji bismo jedva zamijetili pogledavši ih samo na brzinu.
Kad se govori o fotografiranju arhitekture i urbanih prostora, to uključuje pozornost prema prostornim oblicima, kao i svojstvima površine, pa slika vjerojatno ima više zajedničkog sa skulpturom nego tradicionalnim dvodimenzionalnim umjetnostima. Najupečatljivije od njegovih fotografija otkrivaju senzibilnost za linije, volumene, mase, kontraste i gradacije efekata svjetlosti i sjene, kao i čvrstu kompoziciju kojom se u većini njegovih radova stvara jaki vizualni gestalt. Fotografije mu u tom smislu pripadaju tradiciji umjetnosti koja naglašava formalne osobine, tradiciji koja već odavno nije popularna.
Motiv većine njegovih fotografija je Oslo. Malo je europskih gradova koji su od osamdesetih do danas prošli takve dramatične promjene kao taj grad. Kao rezultat monetarnog bogatstva zbog prihoda od proizvodnje nafte središte se Osla promijenilo iz uspavane prijestolnice koju je karakterizirala spora i neprekinuta evolucija od početka devetnaestog stoljeća, u srednje veliki grad sedamdesetih, kad je ostvaren silan evolucijski skok, a moderna građevna industrija napravila je gomilu novih zgrada, koje sve žele privući pozornost. U takvoj situaciji Bøe kameru okreće anonimnoj arhitekturi, cestama i otvorenim prostorima, dijelovima urbane strukture gdje obični ljudi žive na mjestima koja sve više čine stražnje dvorište nove arhitekture. On im posvećuje nježan i dug pogled pun razumijevanja.
Čini se da Bøe nije zainteresiran za spektakularno. Rijetko kad je fotografirao spomenike koji privlače našu pozornost jer su stekli status ikone. Njegova je domena svakodnevna okolina bez posebnog statusa. Bøe je posve drukčije rase od fotografa koji nastoje portretirati nove građevine kao da su već postale ikonička djela koja otkrivaju najspektakularnije i seksipilne vidove suvremene arhitekture, kao da je fotografiranje arhitekture grana portretiranja selebritija i modne industrije.
Čak i kad fotografira objekte koji su privukli mnogo pozornosti javnosti i koji su postali određeni ‘landmarks’, poput nove opere u Oslu, sposoban je reducirati svijest o ‘celebrity statusu’ te građevine naglašavajući okoliš i refokusirajući nam pozornost na male detalje, poput betonskih blokova u prednjem planu. Drugi put će poznati vidik ‘omesti’ jato ptica u preletu. Posve je različita strategija stvoriti pukotinu u jednoj površini tako da se dvije fotografije spoje u panoramski prikaz, no bez kontinuiteta prikazivanja prostora nego upravo suprotno – naglašavajući prekid između dviju snimki brutalnim rezom na plohi fotografije. Za njegove je fotografije karakteristična identifikacija rada koja rezultira gotovom fotografijom pomoću diskretnih i gotovo skrivenih tragova, koji otkrivaju čitav proces iza gotovog djela.
Bøe stvara slike koje izazivaju na razmišljanje i sadrže mnogo vidova i slojeva. To su fotografije koje traže od promatrača da u njih bude spreman investirati vrijeme i pozornost, kako bi u njima mogao uživati.